Vratimo se malo u prošlost, kada je sve bilo puno jednostavnije. Imali smo mogućnost gledati samo par tv programa ili ne gledati uopće. Postajala je samo jedna kava, šalica u kojoj bi bila vruća crna tekućina a okus bi pripremili prema svojim željama. Dodali bi mlijeka, šećera koliko nam treba.
Danas ima toliko tv programa da ih ne možemo sve niti prelistati a kamoli se odlučiti za gledanje nekoga. Danas ima toliko vrsta kave da je znanstvena fantastika izabrati jednu, dva u jedan, tri u jedan, za van, za unutra, kratka, duga, produžena, kapučino, macchiato, pa tisuću raznih marki kave, itd…
Ovo su samo dva primjera u kojem svijetu danas živimo, isto je i za skoro sve vrste proizvoda, odjeće, obuće, automobila, itd…
Jednostavno zakon ponude i potražnje. Naravno, imati izbor je dobra stvar, nemojte pogrešno shvatiti, ali nemojte dati previše opcija korisniku, kada mora birati između puno “paketa” najčešće odabere niti jedan.
Povedeni mišlju da je kupac kralj, tvrtke su počele sve više pažnje, izbora, dodatnih mogućnosti davati tom kupcu. Tako danas imamo situaciju da taj isti kupac mora imati priručnik za najbanalnije stvari poput koji televizor kupiti.
Davanje previše opcija ima štetan učinak na sposobnost da uopće odlučimo izabrati. Kako je broj mogućih opcija velik, mentalni napor potreban za donošenje odluke koja je “najbolja” je znatno otežan i na posljetku nećemo odabrati niti jednu opciju.
Previše izbora pretjerano komplicira postupak kupnje i dodatno bez potrebe opterećuje kupca.
Stvar je u tome da ako morate odabrati koje vam je na primjer vino najbolje između tri različita crna vina vrlo brzo ćete kušati sva tri i odlučiti se za jedno. No, što ako morate odabrati između pedeset crnih vina koje vam je najbolje? Neće biti baš tako lako, zar ne?
Zato kad nudite svoje usluge i kreirate takozvane „pakete“ ponudite korisniku da izabere između maksimalno četiri opcije, možda još bolje tri opcije plus četvrta opcija je da on sam složi tu opciju.