Studentica želi volontirati. Čula je da u njezinu gradu postoji udruga koja radi s djecom, ali ne poznaje nikoga tko tamo radi. Upisuje naziv udruge u tražilicu. Ako ne nađe ništa, ne zove, ne piše i ne dolazi. Nakon pet minuta traži drugu udrugu.
Udruga u toj priči nije napravila ništa loše. Jednostavno je nitko nije mogao pronaći. Web stranica za udrugu nije ukras ni administrativna obveza. Ona je prvi susret s ljudima koji vas još ne poznaju, a o tom susretu često ovisi hoće li netko postati član, volonter ili podupiratelj.
Što web stranica za udrugu mora pokazati prvom posjetitelju
Netko tko vas ne poznaje traži odgovore na nekoliko jednostavnih pitanja. Tko ste? Čime se bavite? Jeste li još aktivni? Kako vam se mogu pridružiti?
Odgovorite redom kojim ih posjetitelj traži. Prvo dvije-tri rečenice o tome što radite i za koga. Zatim ono što se trenutno događa: najava sljedeće aktivnosti, nedavna akcija, poziv na volontiranje. Na kraju jasan kontakt: e-mail, telefon, ime osobe koja odgovara na upite.
Posjetitelj ne želi čitati povijest udruge od osnivanja. Želi u jednoj minuti shvatiti čime se bavite i može li se uključiti. Ako odgovore ne nađe, ne zove da provjeri. Jednostavno ode.
Ljudi vas traže na internetu, ne na oglasnoj ploči
Mlađe generacije, volonteri i potencijalni članovi informacije traže na internetu. To je njihova prva stanica, a često i jedina. Čak i kad za vas čuju od poznanika, često će vas najprije upisati u tražilicu.
Zato vrijedi jednostavno pravilo: udruga kojoj nema traga na webu za mnoge ljude praktički ne postoji. Možete imati godine rada iza sebe, zadovoljne članove i najbolje akcije u gradu. Tko vas ne nađe, ne zna ni da ste tu.
Vrijedi i obrnuto. Udruga koja se lako pronađe i ima objavu iz ovog mjeseca ostavlja dojam žive zajednice. Stranica na kojoj je zadnja vijest stara dvije godine ostavlja dojam da je udruga zamrla, čak i ako to nije istina.
Što gubite kad vas nema
Najgore je što se taj gubitak ne vidi. Nitko vam neće javiti: “Tražila sam vas, ali nisam ništa našla.” Ljudi tiho odu drugdje.
Gubite priliku da proširite zajednicu. Gubite volontere koji bi se uključili da su znali kako. Gubite i dio utjecaja u lokalnoj sredini, jer ono što se ne vidi ne može nikoga ni zainteresirati ni uvjeriti.
Najviše boli kad udruga stvarno radi dobar posao. Akcija je uspjela, volonteri su bili sjajni, a vijest o tome ne postoji nigdje osim u sjećanju onih koji su bili tamo. Sljedeći put dođe isti krug ljudi.
Stranica gradi povjerenje prije prvog razgovora
Tko razmišlja o učlanjenju, donaciji ili suradnji, pita se: je li ovo ozbiljno? Želi vidjeti da iza imena stoje ljudi, aktivnosti i kontinuitet.
Stranica to pokazuje bez ijedne riječi uvjeravanja. Događaji, objave, fotografije s akcija i dokumenti na jednom mjestu poručuju da je udruga stabilna i da radi. Isto zaključuju partneri, mediji i potencijalni sponzori kad vas provjeravaju prije nego što vas spomenu, pozovu ili podrže.
Vlasnik tvrtke koji razmišlja o sponzorstvu prvo će pogledati tko ste. Ako nađe stranicu s aktivnostima i kontaktom, razgovor počinje drugačije. Tema je suradnja, a ne dokazivanje da uopće postojite.
Prvi korak je manji nego što mislite
Ne treba vam deset podstranica ni složen dizajn. Treba vam stranica koja kaže tko ste, čime se bavite i kako vas kontaktirati. Naziv, kratak opis, nekoliko fotografija, najava događanja i kontakt. Sve ostalo možete dodavati kad za to dođe vrijeme.
Jedino što morate zadržati jest ritam. Jedna nova objava mjesečno bolja je od deset objava u prvom tjednu i tišine nakon toga.
Studentica s početka priče ne traži savršenu stranicu. Traži znak da udruga postoji i da je netko tamo spreman odgovoriti. Za to je dovoljno vrlo malo, ali to malo mora biti na internetu.